Vrijeme čitanja: min
Sustav fiskalizacije 2.0 koji stupa na snagu 1. siječnja 2026. godine uvodi jedinstveni okvir za praćenje svih računa u poslovanju (B2B i B2G). No, obveza izdavanja i fiskaliziranja e-Računa proizlazi samo ako su sva tri osnovna uvjeta kumulativno ispunjena:
Ako jedan ili više navedenih uvjeta nije ispunjen, obveza izdavanja e-Računa i njegova fiskaliziranja ne nastaje, već se primjenjuju druga pravila izdavanja računa i fiskalizacije.

Ako je izdavatelj nerezident (nema OIB i nije registriran za PDV u RH), račun koji izdaje domaćem primatelju nije e-Račun u smislu Zakona o fiskalizaciji, već se tretira kao inozemni račun prema pravilima PDV-a.
Ako je riječ o međunarodnoj transakciji (izvoz ili uvoz usluge/robe), obveza fiskalizacije e-Računa ne postoji, jer transakcija nije tuzemna.
Ako je primatelj fizička osoba – građanin, radi se o krajnjoj potrošnji (B2C) i račun se fiskalizira prema pravilima fiskalizacije u krajnjoj potrošnji (F1), ne kao e-Račun.
Ako izdavatelj posluje s tijelima javne vlasti (B2G), obveza izdavanja e-Računa postoji i u slučaju da javno tijelo nije u sustavu PDV-a, jer je definirano kao obvezni primatelj e-Računa.
U praksi, kada uvjeti nisu kumulativno ispunjeni:
U tim slučajevima račun se izdaje u standardnom obliku (PDF, papir, ili drugi format) uz poštivanje odredbi Zakona o PDV-u i Zakona o računovodstvu.
Cilj fiskalizacije 2.0 nije dodatno administrativno opterećenje, već uvođenje sustava koji pokriva sve tuzemne transakcije između poreznih obveznika. Ključno je razumjeti da obveza e-Računa i fiskalizacije postoji samo ako su sva tri uvjeta istodobno ispunjena. Ako jedan od njih izostane, primjerice, izdavatelj nije porezni obveznik, primatelj nije registriran u RH ili transakcija nije tuzemna, tada se primjenjuju klasična pravila izdavanja računa, a ne fiskalizacija e-Računa.
TENA BE d.o.o.